Moj život prije priznanja

Iskustvo prije priznanja i kroz što sam sve prolazio

Slika je preuzeta sa stranice freepik.com i služi kao primjer.

Od samog mog ranog djetinjstva sam se osjećao drugačije, ali nisam se imao kome izraziti niti priznati što sam, pa sam to u sebi potiskivah, i u neku ruku govorio sam sebi da ja to nisam radi same sredine u kojoj sam živio.

To mi je u jednu ruku uništavalo samo moje samopouzdanje i vjeru u sebe, jer nisam se imao kome izraziti i reći da sam drugačiji, ustvari jednom riječju da sam Gay.

U djetinjstvu sam se pronalazio kroz stvarno teške trenutke, ali u jednu ruku mi je nekako sada kada se sjetim kroz sve što sam prošao, da sam na kraju skupio toliko hrabrosti u sebe da se otvorim nekome ako se već nisam mogao svojim roditeljima.

A samo priznanje se desilo prošle godine u 10 mjesecu, i to osobi koja mi je najbolja frendica, a znamo se 7 godina da sam skupio toliko hrabrosti, da sam rekao i priznao nakon naših druženja dugih 7 godina što sam.

I to sam je nazvao na mobitel i samo sam je pitao mogu li je nešto pitati u vezi nekih stvari, iako sam se bojao da će me osuditi, da će mi svašta reći, skupio sam hrabrosti i pitao je što misli o zajednici LGBTIQ, iznenadilo me je da je rekla da ima frendicu koja je isto što sam i ja i da nema ništa protiv, samo sam skupio hrabrosti i rekao joj da sam i ja isto iz te naše zajednice.

Nakon što sam joj rekao da sam ja gay, samo je rekla da me ne osuđuje, da je to moj život i da je sretna radi mene ako se i ja osjećam sretno i da naše prijateljstvo ne može ništa uništiti, svatko ima svoj život i svatko ga kroji sam po sebi, i kako sam se osjećao nakon njenog odgovora, osjećao sam se lakše kao da mi je u ovih mojih 29 godina šutnje i držanje toga za sebe, pao neki kamen sa srca, duše i tijela da se osjećam lakše i da sam nekome otvorio svoju dušu kada nisam mogao to svojim roditeljima nego prijateljici.

Zahvalan sam dobrim ljudima i dobrim prijateljima, koje sam upoznao i koji su mi pomogli da se na kraju i otvorim nekome i priznam što sam, od srca sam im zahvalan i uvijek će biti dio mojega srca jer da tih osoba nije bilo, moguće da bih još uvijek šutio što sam i skrivao to od ljudi, a ovako se sada osjećam barem malo lakše i opuštenije.

U današnjem svijetu je teško naći osobu kojoj možeš vjerovati i reći što si, a kamoli joj priznati nešto što te sve godine koči u životu, ali ako se nađu takve osobe, takvi prijatelji ako se steknu, neko povjerenje u njih i uspije se otvoriti osoba toj osobi, to je po meni neko povjerenje i da si siguran da toj osobi možeš vjerovati, da te neće izdati niti ti okrenuti leđa kad budeš u teškim trenucima, jer takve osobe zlata vrijede u današnja vremena koja su došla na ovaj svijet.

Shvaćam osobe kojima je teško i kroz sve što moraju prolaziti u ova vremena, ali sjetite se da je život pre kratak za osuđivanje ljudi što su, tko su, koje su nacionalnosti, vjere, rase ili orijentacije, budimo ljudi i poštujmo svaku osobu jer bez poštenja nema svrhe živjeti, jer tada mi sami sebe ne poštujemo ako ne poštujemo drugu osobu, onda ti kao ta osoba ne poštuješ samog sebe.