Ovo je moje iskustvo priznanja meni samome da sam gay, i nadam se da će nekome pomoći.
Prije svog priznanja, bio sam dosta religiozan, čak i fanatičan. Redovito sam se molio, slušao razne ljude po YouTube-u koji su vjerovali u isto, čak sam istraživao i druge vjere i religije. Prvi put kada sam skužio da mi se sviđaju dečki, bilo je sa nekih 13-14 godina. Mislio sam da mi je to neka prolazna faza i da ću se lako od toga odviknuti. Nisam sa nikime naravno imao pričati o tome jer živim u malom selu u dalmaciji... Negdje sa 15-16 godina me počela vjera i duhovnost više zanimati, bio sam i sam radi toga jako konzervativan, zatim kad sam završio osnovnu školu i krenuo u srednju u gradu, kad mi je najviše trebala podrška, a po svojoj naravi dosta sam povučen, imao sam prijatelje iz svog sela. Sa 17 godina, pogledao sam videe Marca Cuccurina i Svenkya na YouTube-u, gdje su i oni otvoreno pričali o svojoj seksualnoj orijentaciji, meni je to dovoljno pomoglo da samom sebi priznam. Prije toga sam se molio višoj sili da me promijeni, ali nije bilo nikakve promjene. Tad sam zaključio da ako me viša sila takvog stvorila, ona očito ne želi da se ja promijenim. Nakon toga nisam više razbijao glavu o vjerskim temama. Nakon toga, osjećao sam se puno lakše. Zatim sam priznao i svojim prijateljima, prvo su rekli da to ne mijenja ništa i da je sve okej, pa su se za par dana maknuli od mene. Nakon toga, nisam imao prijatelja godinu dana. Sa nikime nisam imao pričati otvoreno o bilo čemu. Nakon nekog vremena, fokusirao sam se na svoju obitelj i na rad, što mi je dosta pomoglo da ne budem kao biljka i da ne upadnem u depresiju. Nakon godinu dana, u sedmom mjesecu, upoznajem prijatelja preko gay aplikacije sa kojim sam mogao konačno otvoreno o svemu pričati. Tada sam osjetio takvo olakšanje, osjećao sam se kao ptica što je pobjegla iz kaveza. Jer mnogo je lakše kad riječi izbaciš iz sebe i netko te sasluša, nego kad sam previše razmišljaš i uvućeš se u sebe. Kasnije sam lakše rješavao probleme i upoznavao nove ljude, ali uvijek prvo promatram ponašanje osobe, valjda sam to sam razvio nekako. Kasnije upoznajem još jednog prijatelja kojem sam ja uspio pomoći da prizna sam sebi sa 29 godina. Svi troje se jako često družimo, naravno da tu nekad ima i loših situacija, ali se razgovorom sve riješi.
Ovo je bilo moje iskustvo i savjetujem svima, pričajte sa prijateljima o svemu, jer prijatelji mnogo znače. Nebitno po čemu su različiti ali ih prihvatite onakve kakvi jesu. Nadam se da će moje iskustvo nekome pomoći.
Comments